​Često slušamo opravdanja o globalnoj krizi, poskupljenju goriva i lancima opskrbe. Međutim, kada te krize prođu, cijene u trgovinama se nikada ne vrate na staro. Trgovci su brzo shvatili da građani moraju jesti, pa su prehrambene namirnice postale najlakša meta za pumpanje profita. Dok se običan narod bori da sastavi kraj s krajem, financijska izvješća velikih trgovačkih lanaca često pokazuju rekordne zarade.

 

​Gorka istina: Kupac nema luksuz birati hoće li kupiti hranu. Trgovci to znaju i koriste našu najosnovniju potrebu za preživljavanjem.

​Prehrambeni lobi kao najjače svjetsko oružje.

 

​Da bismo shvatili zašto se ništa ne poduzima, moramo proširiti vidike. Lobi koji kontrolira proizvodnju i distribuciju hrane danas je najmoćnije oružje na svijetu, jače od bilo koje vojne industrije ili energetskih kartela. Čovjek može preživjeti bez novog automobila, skupe odjeće ili najnovijeg mobitela, ali bez hrane ne može. Kontrolirati ono što ljudi moraju unijeti u organizam kako bi preživjeli znači imati apsolutnu moć nad njima. Taj globalni prehrambeni lobi toliko je financijski i politički umrežen da izravno diktira pravila igre nacionalnim vladama. Kada kapital drži monopol nad golom egzistencijom, države postaju nemoćne ili ucijenjene, a trgovačke lanci na lokalnim tržištima dobivaju odriješene ruke da provode ekonomski teror nad potrošačima bez straha od stvarnih sankcija.

​Apsurd nad apsurdima: Zašto su hrvatski proizvodi vani duplo jeftiniji nego kod kuće?

 

​Ako ste mislili da je vrhunac bezobrazluka to što cijene općenito divljaju, što kažete na činjenicu da su domaći proizvodi postali luksuz u vlastitoj zemlji, dok vani idu u bescijenje? I tu ne pričamo o nekom izoliranom slučaju ili slučajnoj akciji. Pričamo o pravilu koje vrijedi za većinu naših prehrambenih proizvoda. Bilo da uđete u trgovinu u Njemačkoj, Austriji, Bosni i Hercegovini ili Srbiji, dočekat će vas apsurdan šamar: gotovo sve što je proizvedeno u Hrvatskoj, tamo je duplo jeftinije.

 

​Krenimo od najočitijih primjera koji bodu oči – Ožujsko pivo, Badelov Pelinkovac ili mitska Podravkina Vegeta. Kako je moguće da ti proizvodi, nakon što prođu stotine kilometara transporta, plate skladištenje, osiguranje, carinske procedure i strane poreze, na polici u Münchenu ili Sarajevu koštaju upola manje nego u trgovini koja je pet minuta udaljena od tvornice u kojoj su proizvedeni?

​Odgovor je bezobrazno jednostavan, a za domaće potrošače duboko ponižavajući: hrvatski građani plaćaju ceh tuđe ekspanzije. Veliki domaći proizvođači i trgovački lanci u Hrvatskoj igraju na kartu naše navike i tradicije. Oni znaju da smo sentimentalno vezani za domaće brendove i da ćemo ih kupiti bez obzira na sve. Na stranom tržištu, gdje se moraju boriti s globalnim divovima, nitko ih ne ferma zbog nostalgije. Tamo moraju spustiti cijene do poda i raditi s minimalnim maržama da bi uopće opstali na polici.

​A gdje nadoknađuju taj izgubljeni profit? Pa naravno, na nama. Preko leđa hrvatskih radnika i umirovljenika, derući nas s maksimalnim cijenama tamo gdje se osjećaju najsigurnije – na domaćem terenu. Dok stranci jedu našu hranu i piju naša pića po diskontnim cijenama, mi u vlastitoj državi financiramo njihov jeftini ručak.

​Iluzija domaćeg vlasništva i zarobljeni milijuni.

 

​Kada čovjek pogleda tko drži te silne kvadrate supermarketa, shvati da je domaće tržište gotovo potpuno prepušteno stranom kapitalu – njemačkim, austrijskim i talijanskim korporacijama te poljskim investicijskim fondovima. No, najveća je zamka ono malo lanaca što je formalno ostalo u „hrvatskim rukama“.

​Iza te fasade domaćeg uspjeha krije se surova financijska mašinerija. Tvrtke kćeri, računi otvoreni po Malti i raznim poreznim oazama, te duboka umreženost sa stranim investicijskim fondovima otkrivaju pravu istinu: ti su sustavi zapravo zarobljeni u raljama skupih stranih kredita. Oni doslovno moraju svakog mjeseca isporučiti milijune eura profita stranim financijskim strvinarima koji im drže omču oko vrata. U takvoj konstelaciji snaga, hrvatski trgovački lanci nemaju luksuz biti „socijalno osjetljivi“. Oni moraju cijediti vlastiti narod kroz maksimalne marže kako bi namirili apetite krupnog kapitala skrivenog iza offshore računa.

 

​Gdje je država u cijeloj ovoj priči? Teoretski, na papiru sve izgleda pokriveno – postoje državne institucije, inspekcije i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja koje bi trebale spriječiti monopol, skrivene dogovore i umjetno pumpanje cijena (takozvani „lov u mutnom“). Isto tako, teoretski postoje i razne udruge za zaštitu potrošača koje bi trebale biti naš glas i štit. No, u praksi, te su udruge ostavljene bez ikakvih stvarnih ovlasti, svedene na savjetovališta koja mogu samo uputiti prigovor, dok građani imaju snažan osjećaj da su u potpunosti prepušteni sami sebi.

 

​Kada država ne reagira adekvatno, a udruge nemaju zakonske mehanizme kojima bi prisilile trgovce na razumne cijene, opravdano se javlja sumnja u narodu: Jesu li trgovci i vlast u prešutnom dogovoru? Više cijene znače i veći priliv od poreza (PDV-a) izravno u državnu blagajnu, što znači da državi, na neki način, skupoća čak i odgovara. Rezultat tog prešutnog pakta je sustav u kojem moćni postaju bogatiji, a pošteni radnik siromašniji.

 

​Surova matematika: Kada kupovna moć dotakne dno

​Na kraju, sve se svodi na prostu i poražavajuću matematiku. Ako artikl koji svakodnevno kupujemo u kratkom vremenu drastično poskupi, a vaša primanja porastu tek simbolično, zaključak je jasan – sustavno smo osiromašeni. Dok se u službenim izvješćima barata postocima o inflaciji koji zvuče podnošljivo, stvarni život na terenu pokazuje da nam je kupovna moć doslovno prepolovljena. Više ne govorimo o odricanju od luksuza, putovanja ili kupnje automobila; govorimo o tome da je normalna, kvalitetna svakodnevna prehrana u vlastitoj zemlji postala privilegija koju si rijetki mogu priuštiti bez gledanja u novčanik.

 

​Zaključak: Dokle zatvarati oči pred pohlepom?

​Krivci za ovo stanje ne kriju se na blagajnama, već sjede u foteljama upravnih odbora velikih korporacija i u ministarstvima koja zatvaraju oči pred očiglednim ekonomskim nasiljem nad vlastitim građanima. Sve dok se ne uspostavi stroga i transparentna kontrola marži, i dok udruge za zaštitu potrošača ne dobiju stvarnu, zakonsku moć da kazne, tuže i bojkotiraju ovakvu poslovnu praksu, pošteni građanin će ostati samo brojka u statistici koja potvrđuje jedno: u modernom društvu, profit velikih igrača uvijek je važniji od čovjeka.