Za hrvatski narod u BiH stvar je jasna i povijesno neoboriva: HVO je bio časna vojska koja je stala na branik domovine, obranila svoje domove, svoj narod i same temelje Bosne i Hercegovine.
To ne znači zatvaranje očiju pred istinom. Nitko od nas ne negira da su se u ratnom vihoru događali zločini. Zločina je, nažalost, bilo na sve tri strane.
I stav je tu sasvim jasan i principijelan: svaki pojedinačni zločinac mora odgovarati za ono što je zgriješio, bez obzira kojoj vojsci ili narodu pripadao. Žrtve zaslužuju pravdu, a krivci svoju kaznu.
Ali pokušaji da se čitavoj jednoj vojsci nametne kolektivna krivnja i etiketa – jednostavno ne prolaze. Prijave i pritisci neće utišati narod niti će promijeniti povijesno pamćenje.
A najveći paradoks u cijeloj ovoj priči jest upravo činjenica tko je podnio kaznenu prijavu. Najviše je, navodno, zasmetalo Slavenu Kovačeviću – dežurnom „Hrvatu po potrebi“, čovjeku koji se izjašnjava onako kako mu u datom političkom trenutku najviše odgovara. To što baš on dijeli lekcije o tome što se smije, a što ne smije reći o HVO-u i ratu, graniči s potpunim apsurdom i komedijom.
Ako je takav politički inženjering mjerilo pravde, onda u tome nismo i nećemo biti nijemi promatrači.
Danas, više nego ikada: Svi smo mi Ilija Cvitanović!