Nikada u povijesti hrvatske politike nije postojala nesposobnija, indoktriniranija, intelektualno siromašnija, zlobnija i u konačnici opasnija ljevica nego što je ona današnja.
Temeljni problem hrvatske ljevice — baš kao i medija koji su njezin produžetak — jest to što ona zapravo nije hrvatska.
Lijeve stranke djeluju u Hrvatskoj, ali njihov je identitet jugoslavenski, anacionalan, a nerijetko i otvoreno antihrvatski.
Takva ljevica ne razumije hrvatski narod, njegove potrebe, osjećaje ni vrijednosti koje ga oblikuju.
KAD BI LJEVICA U HRVATSKOJ BILA HRVATSKA LJEVICA, A NE JUGOKOMUNISTIČKA DESNICA
Nikada u povijesti hrvatske politike nije postojala nesposobnija, indoktriniranija, intelektualno siromašnija, zlobnija i u konačnici opasnija ljevica nego što je ona današnja.
Temeljni problem hrvatske ljevice — baš kao i medija koji su njezin produžetak — jest to što ona zapravo nije hrvatska.
Lijeve stranke djeluju u Hrvatskoj, ali njihov je identitet jugoslavenski, anacionalan, a nerijetko i otvoreno antihrvatski.
Takva ljevica ne razumije hrvatski narod, njegove potrebe, osjećaje ni vrijednosti koje ga oblikuju.
Intelektualno posve ispražnjena i osiromašena ljevica samu je sebe svela na SSRN iz prve polovice 20. stoljeća, ista ona ljevica koja većini vlastitog naroda (oni bi rekli „građana“) prigovara da je „zapela u devedesetima“. Jer, naravno, ne treba se vraćati u prošlost… osim ako ta prošlost nije jugokomunistička.
Koliko je ta ljevica udaljena od naroda, najbolje se vidjelo na primjeru koncerta Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu. Riječ je o povijesnom događaju bez ijedne mrlje – festivalu domoljublja i zajedništva s više od pola milijuna posjetitelja. No vodeće lijeve stranke, u maniri najcrnje jugokomunističko-velikosrpske propagande, nazvale su ga „ustaškim dernekom“, u priopćenjima kojih se ne bi posramio ni Aleksandar Vučić.
Duboko u 21. stoljeću, njima je problem tri sekunde jedne pjesme. I to pjesme nastale u najtežim danima Domovinskog rata – kao izraz otpora, nade i bunta – koja je preživjela od 1991. do 2026. netaknuta. U tih trideset i više godina nije se vratila ni NDH, ni ustaše, ni poglavnik – ništa. Osim u poremećenim umovima dijela današnje ljevice.
Ironija je da u samostalnoj Hrvatskoj nikada nije ni postojala radikalna desna stranka, čak ni u vrijeme Domovinskog rata.
Gledam te potrošene likove Hajdaše, Benčićke, Dalije, Mrak Taritaše, Kosorice, tragikomične figure koje papagajski ponavljaju naučeno iz udžbenika marksizma i ONO i DSZ-a i pitam se: što bi danas učinio netko razuman, tko bi imao stvarnu ambiciju voditi hrvatsku ljevicu? Što bi, recimo, rekao Ivica Račan, da je živ?
Vjerojatno bi objavio priopćenje ovakvog sadržaja:
„Čestitamo Marku Perkoviću Thompsonu, organizatorima i posjetiteljima na sjajnom koncertu koji je oborio sve rekorde posjećenosti. Posebno ističemo dostojanstvenu i mirnu atmosferu bez incidenata.
Kao stranka ljevice, ne možemo prešutjeti problematičan usklik na početku jedne pjesme, ali razumijemo kontekst u kojem je ona nastala – kao simbol otpora velikosrpskoj agresiji. Jasno nam je da iza tih stihova ne stoji nikakav fašistički sentiment, niti da su posjetitelji zbog toga automatski fašisti.
Vjerujemo da ćemo i nakon koncerta nastaviti zajednički raditi na boljitku naše domovine Hrvatske.“
Danas, međutim, na hrvatskoj ljevici ne postoji nitko s intelektualnom snagom i političkom hrabrošću da tako istupi. Paradoks je da bi jednim ovakvim priopćenjem dobili veliku korist i za svoju stranku i za hrvatsku političku scenu. No, očito je da nitko od njih tome nije dorastao. Tužno, jadno i dugoročno opasno.
Jer budimo realni: Hrvatskoj treba ljevica, ali hrvatska ljevica, a ne jugoslavenska kakvu imamo danas.
Preuzeto sa fb str Hrvatski kanal
Mozak.info donosi najnovije vijesti iz svijeta tehnologije, politike, muzike, sporta, filma i zabave – brzo, jasno i zanimljivo
© 2026 Mozak.info. Sva prava pridržana.