Saborski „all-inclusive“ socijalizam
​Dok se građani svakodnevno bore s inflacijom i visokim cijenama u trgovinama, u restoranu Hrvatskoga sabora vlada neviđeno blagostanje. Prema cjenicima i jelovnicima koji redovito šokiraju javnost, saborski zastupnici za svega nekoliko eura dobivaju kompletan i bogat ručak.
​Dok običan građanin ili student ručak plaća višestruko skuplje, političke elite uživaju u pašticadi s njokima, špek filekima, ribi i kolačima po cijenama koje su u ostatku države davno zaboravljene. Cijena dnevne juhe od 1,00 € ili glavnog jela od 3,00 € zvuči kao naučna fantastika za svakoga tko je u proteklih godinu dana ušao u bilo koji restoran ili trgovinu.

​Nutritivni minimalizam za najmlađe
​Nasuprot tom izobilju stoji gorka stvarnost hrvatskog školstva. Slike iz pojedinih osnovnih škola – poput one iz Splita koja je nedavno sablaznila javnost – prikazuju „obroke“ sastavljene od dvije šnite tost kruha, mrvice tunjevine i par zrna kukuruza.
​Roditelji s pravom poručuju: „Imam osjećaj da se netko ruga toj djeci.“
​Dok država i lokalne vlasti formalno financiraju i dogovaraju školske obroke, na terenu djeca dobivaju sramotno male porcije koje jedva pokrivaju osnovne kalorijske potrebe. Umjesto da školska prehrana osigura energiju za učenje i razvoj, postavlja se pitanje kako od djece očekivati fokus i koncentraciju dok preživljavaju na „nutritivnom minimalizmu“.

​Sustav izvrnutih prioriteta
​Ovakav kontrast jasno razotkriva duboki poremećaj prioriteta u društvu. Državni aparat, koji bi primarno trebao brinuti o najranjivijima – djeci i njihovom razvoju – dopušta da se na najmlađima štedi do granice apsurda, dok istovremeno subvencionira obroke onima koji imaju najveće plaće u državi.

​Zastupnici koji odlučuju o proračunima i zakonima ugodno ručaju za sitniš, dok se za školsku djecu prebrojavaju zrna kukuruza na šniti kruha. Ako država nije u stanju osigurati kvalitetan, topao i nutritivno bogat obrok za svako dijete u školi, onda se mora jasno zapitati za koga i zašto taj sustav uopće postoji.