Faza kriznog PR-a i providnih izgovora: U pokušaju da se spase koncerti, u eter se šalju priopćenja kako je pjevač bio „mlad“, „na početku karijere“ i „nesvjestan posljedica“.
Tu dolazimo do glavne točke sapunice koja je izazvala revolt s obje strane granice: argument o godinama i brisanje pamćenja.
Koliko imaš godina kad pjevaš u Arenama?
Kada se u javnosti krene pravdati da je riječ o mladosti i nepromišljenosti, zaboravlja se jedan mali detalj — vremenski okvir. Spomenuta snimka nastala je prije otprilike dvije godine, kada je Jozinović imao 19 godina. Danas ima 21.
U svijetu odraslih, s 19 godina polažu se vozački ispiti, glasa se na izborima i preuzima puna kaznena i građanska odgovornost. No, u bajkovitom svijetu regionalnog šoubiznisa, 19 godina se iznenada tretira kao rano djetinjstvo i razdoblje u kojem se još „uči razlika između mikrofona i politike“.
Kad pjevaš u Arenama diljem Srbije
Kada se s regionalnih portala i malih ekrana preselimo na gole brojke i ekonomske realitete, priča dobiva potpuno novu dimenziju. Puni se točno ono što donosi najveću zaradu — a to su velike dvorane i sportske arene u susjedstvu, koje su za mnoge mlade izvođače postale ključno financijsko izvorište.
Kada netko s 21 godinom rasprodaje i puni dvorane u kojima se broje tisuće prodanih ulaznica, estradna matematika postane vrlo jednostavna: biznis je biznis, a publika u susjedstvu kupuje karte, pjeva pjesme u glas i donosi milijunske preglede, streamove i honorare. Upravo zato svaka pogreška, stara snimka ili nepromišljeni trenutak iz prošlosti izazivaju paniku u stožeru — jer je u igri prevelik financijski ulog.
Računica bez pokrića: Kako izgubiti sve u pet minuta
Najveći gnjev javnosti zapravo nije izazvala sama pjesma, već licemjerje i kalkuliranje radi profita.
Iz perspektive domaće publike: Pjevati jednu od najpopularnijih domoljubnih pjesama, a zatim se par godina kasnije na prvu medijsku buru javno posipati pepelom i pravdati da se „nije znalo što se radi“ — samo zato da ne propadnu gaže — u očima dijela publike izgleda kao klasično propitivanje vlastitog identiteta i prodaja dostojanstva.
Iz perspektive regionalne publike i medija: S druge strane granice, tamošnji tabloidi i dežurni moralisti takve isprike ionako ne puštaju pod milim bogom. Gledaju na njih kao na prozirno foliranje i mazanje očiju samo da se spase rasprodane dvorane i Arene po Srbiji, gdje Jozinović ostvaruje najveći dio financijskog kolača.
Na kraju balade, Jakov Jozinović je naučio najskuplju lekciju estrade: ne može se sjediti na dvije stolice, pjevati za dušu jednoj publici, a moliti za novac drugu. Pokušavajući smiriti usijane glave i oprati se od vlastitih snimaka, uspio je samo u jednom — osigurao je da mu u idućem razgovoru ne vjeruju ni jedni ni drugi.