Prema tim podacima, na Jankomiru je u četiri godine preminuo ukupno 291 pacijent, dok je u Klinici za psihijatriju Vrapče u istom razdoblju zabilježeno 176 smrtnih ishoda. Ono što ovu statistiku čini još alarmantnijom jest ukupan opseg posla ovih ustanova. Dok kroz Vrapče godišnje prođe dvostruko više pacijenata i hospitalizacija (primjerice, preko 13.300 u 2022. godini naspram 5.356 na Jankomiru), stopa smrtnosti po hospitalizaciji na Jankomiru je bila tri do četiri puta veća.
Iz uprava i gradskih struktura kao objašnjenje često se ističe razlika u strukturi odjela – navodeći da Jankomir zbrinjava veći broj starijih, psihogerijatrijskih i palijativnih bolesnika u terminalnoj fazi života, dok Vrapče pokriva više akutnih slučajeva.
Iako demografija i težina bolesti zasigurno igraju ulogu, nakon slučaja Kristiana Periše javnost s pravom postavlja pitanje: koliko je od tih 291 preminulih doista izgubilo bitku zbog starosti i teške bolesti, a koliko je tragedija prošlo ispod radara sustava?
Pacijenti na zatvorenim odjelima u potpunosti su prepušteni savjesti, stručnosti i nadzoru medicinskog osoblja. Nemaju mogućnost sami nazvati pomoć, potražiti drugo mišljenje niti se zaštititi ako dođe do propusta. Upravo zato, suhoparno pozivanje na statistiku i „psihogerijatrijske prosjeke“ više nije dovoljno.
Obitelji, ali i cijela javnost, zaslužuju neovisnu i temeljitu reviziju ranijih smrtnih slučajeva na Jankomiru, kao i uvođenje strogih protokola kontrole kako se nijedna smrt iza bolničkih zidova više nikada ne bi olako zavela pod „uobičajenu bolničku statistiku“.