Šetati gradom u kojem gotovo da više nemate kome stisnuti ruku, u kojem niste svratili u župu ili zajednicu jer su spale na šaku preostalih vjernika, predstava je bez publike.
Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, na području današnje Republike Srpske živjelo je više od 144.000 Hrvata, od čega blizu 30.000 u samoj Banja Luci. Danas je taj broj sveden na statističku pogrešku – jedva dvadesetak tisuća u cijelom entitetu, uglavnom starije populacije.
Gdje su ti ljudi nestali? Gdje su obitelji koje su imale svoje domove, kuće i imanja na ovom području?
Pravo na dom kao kršćanski i ljudski imperativ
Iz kršćanske i etičke perspektive, dom nije samo nekretnina ili zbroj kvadrata. Dom je svetinja, mjesto obiteljskog okupljanja, korijena i dostojanstva. Evanđelje nas uči o pravdi, solidarnosti i brzi za najranjivije i obespravljene.
Ako se netko deklarira kao politički predstavnik naroda koji u svom predznaku nosi i demokršćanske vrijednosti, onda bi povratak na vlastiti kućni prag morao biti temeljni politički i moralni cilj. Zašto se ljudima nije omogućio stvarni, sustavni i dostojanstven povratak? Zašto su domovi u Posavini i Krajini ostali pusti, dok se u isto vrijeme s najviših govornica poručuje da se čuva tvorevina s koje je taj isti narod masovno raseljen?
Nije problem živjeti u Republici Srpskoj niti surađivati s susjednim narodima – suživot i mir su kršćanske dužnosti. No, problem je kada se legitimitet naroda koristi isključivo radi očuvanja vlastitih pozicija, fotelja i beneficija uskog kruga stranačkih elita u Mostaru i zapadnoj Hercegovini, dok se ostaci naroda u Bosni ostavljaju prepušteni sami sebi.
Narod nije samo u jednoj regiji
Legitimno predstavljanje ne smije važiti samo tamo gdje je stranka na vlasti i gdje su prebrojani glasovi sigurni. Hrvati u BiH ne žive samo u Mostaru, Širokom Brijegu ili Kiseljaku – živjeli su i žive, unatoč svemu, i u Banjoj Luci, Derventi, Kotor Varošu, Posavini i Središnjoj Bosni.
Poruke koje se šalju s banjalučkih ulica zvuče gorko i cinično. Slaviti i čuvati strukture dok vam narod nestaje s vjekovnih ognjišta nije politika borbe za narod, nego politika zaborava.
Vrijeme je da se zapitamo: tko će na kraju ostati da ga netko predstavlja i čuva, ako nam jedini odgovor na nestanak vlastitog naroda budu protokolarne šetnje kroz prazne ulice?