OPERACIJA „SAMO NAJOSNOVNIJE“

Gospođa Dragana Š. (39), dijaspora, München, godišnji odmor — 14 dana. Plan: kući u Hercegovinu, kave s prijateljicama, pokazati rodbini kako izgleda život u Njemačkoj i da pare ne padaju s grana,da se puno radi i da im je hrana bez ukusa.

Prijevoz: FlixBus. Prtljaga: 25 kofera.

Vozač Stipe iz Vinjana Gornjih — čovik koji je u karijeri preživio pijane studente, dvadeset litara vina u kantama i čitave svinjske pršute u bunkeru — mirno je slagao prtljagu. Sve dok na peron nije zakoračila Dragana.

„Di vam je grupa, gospođo?“

„Kakva grupa. Sama putujem.“

Stipe je pogledao u 25 kofera, pa u Draganu, pa se prekrižio.

„Gospođo, po propisima imate pravo na jedan kofer i jednu ručnu prtljagu.“

„Znam. Platit ću doplatu. Koliko god treba.“

I platila je. I Stipe je slagao. I ostali putnici su držali ruksake u krilu do Zagreba.

Sadržaj tih 25 kofera bio je, po Draganinoj logici, apsolutni minimum: odjeća po vremenskim zonama, 80 pakiranja kave u cigli za rodbinu, 15 litara njemačkog omekšivača jer „onaj naš ne miriše na Europu“, noćne i dnevne kreme, tri pegle za kosu, vlastita posteljina s jastukom od memorijske pjene jer „ona u tuđim krevetima ne može zaspati“ — i za kraj, Nutribullet, aparat za kavu i tri para cipela koje neće obući, ali „neka se nađu možda ih pokloni rodicama“.

Na granici, Stipin stari pajdo Marinko digao je poklopac bunkera i dugo šutio.

„Pajdo. Je l‘ ti voziš ljude ili seliš stanove?“

„Pajdo moj, to ti je naša D.Š. Dva tjedna odmora. Kaže najosnovnije.“

„Najosnovnije“, ponovi Marinko glasom čovjeka kojemu je upravo umrla vjera u zdravi razum. „Čovik s najosnovnijim ima četiri para gaća i četkicu za zube. Ovo je UN-ova humanitarna pomoć.“

U tom trenutku začulo se škljocanje pete. Dragana je sišla — nasmijana, manikirana, torbica na laktu — i bez uvoda gurnula Marinku omotnicu u ruku.

„Sto eura. Neka je za kavu. Nema veze.“

Marinko je gledao u omotnicu. Dugo. Zatim je vratio blok za kazne u džep.

„Gospođo, za sto eura kupili ste moju šutnju, Stipinu kilu živaca i moju savjest koja već godinama radi po sniženoj cijeni. Zadovoljni?“

„Potpuno“, reče Dragana i pope se gore.

Marinko je potapšao Stipu po ramenu: „Pajdo, sljedeći put mi javi iz Münchena.“

„Javit ću te čim je vidim na kolodvoru, pajdo.“

Stipe je upalio motor i promrmljao u volan:

„Ni Bog, ni zakon, ni stari pajdo Marinko — niko joj ne more ništa.“

I autobus je krenuo prema Hercegovini. Dragana je već spavala na svom jastuku od memorijske pjene.