Povijesni kontekst ovih napetosti seže od atentata na Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini 1928., preko zločina ustaškog režima u NDH i logora Jasenovac, pa sve do masovnih zločina komunističkog režima nakon 1945., Bleiburga i zatrpanih fojbi i huda jama. No, dok bi odgovorno vodstvo težilo objektivnom sagledavanju prošlosti, Pupovac i SNV provode potpunu historijsku selekciju.

​

Posebno iritira cinično održavanje „etnobiznisa“ u režiji Milorada Pupovca. Umjesto stvarne brige za preostali srpski narod na potresom pogođenim i zapostavljenim područjima, zajamčeni saborski mandati služe mu isključivo kao trgovački ucenjivački kapital za osiguravanje fotelja i milijunskih iznosa iz državnog proračuna. Najbolji primjer te provokacije jest tjednik Novosti — medij koji se obilno napaja novcem hrvatskih poreznih obveznika pod krinkom „manjinskih prava“, dok u praksi služi za otvoreno pljuvanje po hrvatskim državnim simbolima, omalovažavanje Domovinskog rata i cijepljenje javnosti ideološkim otrovom.

​

Vrhunac tog političkog licemjerja jest Pupovčeva uloga „dežurnog klimavca“ u Beogradu. Sjediti u prvim redovima dok Aleksandar Vučić i srbijanski politički vrh uspoređuju modernu, samostalnu Hrvatsku s NDH — bez ikakve reakcije ili obrane države od koje prima saborsku plaću — izravan je dokaz lojalnosti Beogradu, a ne Zagrebu.

 

​Tome valja pridodati i licemjerno hodočašće u Srb 27. srpnja, gdje se pod krinkom „antifašizma“ slavi ustanak koji je započeo brutalnim pokoljem i etničkim čišćenjem hrvatskih civilnih obitelji u Boričevcu i Kulen Vakufu. Vrijedi podsjetiti da u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana takvih državnih manifestacija i veličanja dogodovština u Srbu uopće nije bilo. Tek dolaskom Stipe Mesića, a potom i Ive Josipovića, širom su otvorena vrata toj praksi te je hrvatska Vlada počela izravno financirati takve manifestacije novcem poreznih obveznika, dajući im legitimitet koji u devedesetima nisu mogle ni zamisliti.

 

​Sadašnja generacija Hrvata i Srba nije individualno odgovorna za zločine iz prošlosti. Međutim, dok god Milorad Pupovac i SNV drže monopol nad manjinskom politikom, držeći vlastiti narod u taocu permanentne ugroženosti radi vlastitih privilegija i služenja beogradskim interesima, stvarni dijalog i kvalitetniji suživot, ostat će nemoguća misija.

 

​Jer kad se na kraju podvuče crta, ogoli sva ta ideološka magla i prebroje svi milijuni sliveni iz proračuna, računica je sasvim jednostavna: od cijele ove priče, izrežiranih napetosti i takozvane „borbe za ugrožena prava“, izravne i jedine prave opipljive — naravno, financijske — koristi na kraju imaju isključivo Milorad Pupovac i njegova obitelj.